Ekaterina Simonova: Bilo mi je drago kada je…

***
 
Bilo mi je drago kada je baka umrla.
 
Isprva je postala zamišljena, zanijemjela je,
stala je gledati negdje među nas,
a onda se nekom posljednjom snagom volje
vraćati natrag.
 
Nakon mjesec dana odjednom je upitala mamu:
«Kakav to dječak sjedi na hladnjaku?
Vidiš, smije se, tako dobar, svjetlokos.
Pogledaj, pogledaj samo – skočio je, pobjegao nekamo,
kamo je pobjegao?»
 
Sutradan je vidjela djeda, mladog, veselog,
najzad prvi put za sedamnaest godina nakon njegove smrti:
«Kakva je to košulja na tebi, Afanasij?
Ne sjećam se da si imao takvu, takvu ti nisam kupila».
Za nekoliko dana, nasuprot za stolom
sjedila je njezina maćeha. Baka je udarala moju majku laktom u bok:
«Olja, ništa ne razumijem – što ona šuti i smiješi se i šuti,
šuti i smiješi se. Matrjona, što je to s tobom?»
 
Nakon tjedan dana kuća je bila puna ljudi.
Baka je danju i noću razgovarala samo s njima, nama poznatima,
ni u jednome trenu nama vidljivima, mrtvima, zadovoljnima,
napreskokce su pripovijedali
kakva će ove godine biti žetva,
kako se raduju susretu,
a kakav se to crni mačić skriva u kupaonici?
 
Pri sljedećem našem susretu nije me prepoznala,
kao da me nikada nije ni bilo.
 
Prestala je ustajati, otvarati oči, samo je nešto šaputala, 
tiho, nelijepo se smijala – 
šuplja ljuštura prepunjena tuđim duhom kao dimom.
To nije bio život i nije bila smrt, već nešto posve strano,
nešto daleko gore.
 
Zatim se prestala i smijati.
Kada sam s mamom mijenjala plahte, nastojale smo je udvoje podići – 
izmučile smo se, sitno je tijelo postalo tri puta teže
kao da se još živo trudilo ući u zemlju,
stremilo k njoj.
 
Na dan sprovoda mama je prva došla u bakin stan,
sjela je u kuhinju.
Pričala je da je najednom postalo tiho,
zatim iznenada, iz vedra neba
u svim su sobama počele pucati tapete,
odjednom su zaškripale, približavajući se, podne daske u hodniku.
Ali, hvala bogu, u tome je trenu netko pokucao na vrata.
 
Pokojnicu nije nitko ljubio u čelo:
tijelo je počelo neočekivano tamnjeti i rastvarati se.
Kažu, premrzlo je u mrtvačnici.
Nešto je, kažu, pošlo krivo.
 
Ja se toga ne želim sjećati.
Ja uvijek mislim o tom.
I tako mi nedostaje.
 
Uostalom,
smrt nam ne daje manje od života:
gotovu sliku, priču
koju je nužno jednom ispripovjediti
da se ne poludi.
 
Puknuće tapeta u praznom jutarnjem stanu,
maleni-nevidljivi dječak što se smije.


Воздух: №37, 2018.