Andrej Permjakov: Onaj koji je došao

Pije iz plave čaše, ne uspijeva utažiti žeđ,
kao da je u čaši prozirno drvo, a ne voda.
Govori: «Na mene se polako privikavaju ptice,
polako se privikavaju ljudi, čak i ptice».
Pije dalje. I dalje govori: «Nikada,
Nikada — govori — ne gledaj kao što si gledao sada.
Ako iznenada netko zatraži štogod — odgovori: Dat će Bog».
 
Bila je sredina travnja neuobičajene godine.
Čovjek je otišao u smjeru grada
utonuloga u plavičastom povečerju.
Uskoro je zvijezda pala na nemirne vode
i na podzemne vode.
Plava se čaša razbila, čini se, u listopadu.
 
Vraća se (ne kao čovjek, nego kao glas).
Nikada — u snovima, češće — kad sam pored vode sam.
Naprimjer, govori: «Tada su ljudi bili crvenokosi,
i zvali su me “gospodine”».
 
Dugo šuti, tiho, ali ubrzano diše,
kao čovjek koji je prevalio velik komad puta.
Pitam se: hoće li zbog njegova glasa zadrhtati moj kada čujem
(neminovno ću čuti): «Leti».

Воздух: 2011, №1